Haski

Povijest Sibirskog haskija

Povijest sibirskog haskija pocinje kroz vucne pse koji su dovedeni na Aljasku iz istocnog Sibira 1909 godine. Za sjeverne narode vucni pas bio je važan za vucu saonica kojima se vršio lov i prijevoz. Iz tih pasa razvili su se današnji polarni psi. Prvi spomen sibirskog haskija veže se uz pleme Chukchi (Sibirski Apachi). U plemenu vodila se velika briga kod uzgoja jer su htjeli uzgojiti pse koji ce zadovoljiti njhove potrebe a to su; da u što kracem vremenu predu što vecu razdaljinu, da imaju dobar smisao za orijentaciju, da izdrže velike hladnoce i nedostatak hrane, tj. uvjete polarne klime. Radili su selekciju štenadi odmah nakon par mjeseci njihova života, gdje su slabije pse ubijali dok najbolje pse ostavljali su za vucu i parenje. Tokom odrastanja pasa pleme je vršilo daljnju selekciju promatrajuci pse kod njihove radne aktivnosti prilikom vuce saonica. Takvim postupkom dobili su pse sa današnjim karakteristikama sibirskog haskija, snažnog, brzog, izdržljivog, sa dobrom orijentacijom, koji može podnjeti razne teške uvjete života.

Ubrzo su ljudi shvatili da su sibirski haskiji izmedu svi vucnih pasa sa svojim karakteristikama najidealniji za vucu saonica pa su ih prestali ismijavati kao male i slabe pse.
Baš takav malen i izdržljiv pas bio je najidealniji za vucu saonica što neki uzgajivaci pasa nisu prihvacali pa su nastala takmicenja u utrkama saonica koje su bile vucene razlicitim psima. Tako se prva utrka održala izmedu dva lovca kada su htjeli jedan drugome dokazati da posjeduju brže pse. Prva registrirana utrka održala se izmedu dva grada na sjeveru Aljske, (Noma i Kendla) 1908 godine a staza je bila duga 408 kilometara i predena je za 119 sati.

Dogadaj koji je širom otvorio vrata priznanju sibirskog haskija dogodio se 1925. godine, na Aljasci u gradu Noma, gdje je zavladala bolest difterija. Problem je bio u tome što u gradu nije bilo lijeka pa je lijek trebalo dovesti iz susjednog grada koji je bio udaljen 600 milja. U to vrijeme nije bilo avionskog transporta a drugim putevima nije se moglo doci do toga mjesta. Tako je na tom hladnom i snježnom sjeveru jedina preostala mogucnost za spašavanje oboljelih, bila u tome da se psecom zapregom prijede 1000 milja i donesu ljekovi. U tu nemogucu misiju upustio se Gunnar Kasson 2. veljace 1925. sa svojim timom pasa. O tom podhvatu se culo diljem svijeta i odmah su se prijavili i ostali ljudi koji su sa svojim zapregama htjeli se ukljuciti u tu akciju. U jednom od timova jedan je pas svojim podhvatima postao prepoznatljiv u cijelom svijetu. Njegovo ime je Balto i on je prešao razdaljinu do grada Noma voden svojim vlasnikom Gunnar Kassonam. Na tom putu taj sibirski haski, Balto, svojom inteligencijom, instinktom i smislom za orijentaciju mnoga puta je spasio život svom vlasniku. Nije samo spasio život svom vlasniku nego je i došao do mjesta i tako spasio stanovnike od totalne katastrofe. U njegovu cast je u Central parku u New York-u postavljen spomenik i snimljen film po tom dogadaju, a od 1973. svake se godine održava utrka u tu cast i tom rutom kuda su išli timovi pasa u borbi za spas gradana Noma.

Zbog izrazitih ujednacenih karkteristika sibirskog haskija pasmina je priznata od AKC-a (American Kennel Club) 1930. godine, a prvi službeni standard je objavljen 1932. godine.

Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeca sibirski haskiji su došli i do Evrope gdje su se od tog doba poceli uzgajati i sticati svoje ljubitelje. I tu su se našli ljubitelji utrka pa se i po Evropi pocela održavati takmicenja u vuci saonica.

Sibirski haski se u prošlosti koristio prvenstveno kao vucni pas ali radi svoje ljepote, dobre i vesele naravi te inteligencije, osim za vucu saonica poceo je sve cešce biti pas za pratnju tj. kucni ljubimac. Sibirski haski u prosjeku živi 15 godina. On po svojoj naravi nije pas cuvar. Vaše goste i prijatelje te slucajne prolaznike docekuje s radošcu, a to je zato jer prvobitini uzgajivaci iz plemena Chukchi cijenili su svoje pse i prema njima nisu bili grubi. Za velikih zima vlasnici pasa iz plamena Chukchi stavljali su spavati sibirske haskije zajedno sa svojom djecom kako bi ih psi grijali gustom dlakom u hladnim nocima. Godinama primjenjujuci tu metodu sibirski haski je usvojio bliski odnos sa djecom, što se danas ocituje u njihovom izrazitom zadovoljstvu igrajuci se sa njima. Svu pažnju i poštivanje vlasnika i uzgajivaca, sibirski haski je usvojio i preko svojih gena prenio na novo potomstvo, a to su današnje njegove karekteristike.

Najvažniji znakovi pasmine

Sibirski haski spada u V. FCI skupinu – Špicevi i psi primitivnog tipa. Unutar te skupine pripadaju podgrupi vucnih psa. Po klasifikaciji FCI organizacije (Medunarodna kinološka organizacija) sibirski haski je pas srednje velicine. Visina mužjaka u grbenu je izmedu 53 do 60 cm, a ženke izmedu 51 do 56 cm. Težina mužjaka krece se od 20,5 do 27 kg, a ženke od 16 do 22,5 kg.

Anatomija Sibirskog haskija

Izražaj glave mora biti prijateljski. Lubanja bi trebala biti srednje velicine u skadu sa tijelom. Oci su smede, plavosmede ili svijetloplave, a isto tako oci mogu biti razlicite boje (jedno smede drugo plavo), bademastog oblika. Uši visoko nasadene, uspravne i trokutaste. Gubica je srednje dužine i širine lagano se sužuje prema nosu. Pas ima razlicitu boju njuške koja zavisi od boje dlake. Sibirski haski ima vrat srednje dužine koji je ponosno uzdignut dok pas stoji. Prsa bi trebala biti jaka, a leda ravna i cvrsta. Boja psa je veoma razlicita i može biti: od crno-bijele, crveno-bijele, sivo-bijele pa sve do potpuno bijele boje. Pas dva puta godišnje mjenja dlaku koja je srednje dužine a ispod dlake je veoma gusta podlaka. Rep je nošen uzdignuto zavinut u krug koji se zatvara na njegovim ledima. Kretanje sibirskog haskija je elegantno i ponosno. Prednje noge su ravne i paralelne kao i staržnje koje su malo razmaknute. Šape su po velicini u skaldu sa velicinom psa, ovalnog oblika.

Temperament sibirskog haskija je prijateljski a narav mu je vesela. Sibirski haski je jedan od rijetkih pasa koji mogu izdražati velike temperaturne razlike i to od -55 do +45 stupnjeva, te iako je polarni pas vrucine podnosi bolje nego mnoge druge pasmine.

Dynasty D Pegasus

Sinnar

Na ovim slikama vidimo dva razlicita sibirska haskija. Lijevi haski (Dynasty D Pegasus) je crveno-bijele boje sa plavim ocima i sa izraženom maskom glave. Desni pas je (Sinnar)crno-bijeli pas sa smedim ocima i sa manje izrazitom maskom glave. Maska može imati veoma razliciti oblik. Uvijek postoji neka razlika te nije moguce naci dva sibirska haskija sa istom maskom. Kao što se vidi na slikama maske pasa potpuno su razlicite.

Takoder na tim slikama vidimo kako sibirski haski može izgledati u razlicitim konbinacijama boja. Razne konbinacije boja dlake i ociju daju draž išcekivanja štenadi jer konbinacije su nedpredvidive. Na prikazanim glavama pasa vidimo normalan izgled ušiju, uspravne, trokutaste i visoko nasadene. Vidljive su razlicitosti boje njuške.